Uverenje je ono u šta verujemo da je tačno (danas je ponedeljak, duhovit (a) sam, glup (a) sam, žene su _________ muškarci su_________, promaja ubija sva živa bića, nemam sreće u ljubavi, sve veze mi se završe ________ itd.).
E, sad, većina nas ne određuje svesno ono u šta će da veruje. Umesto toga, stvari u koje verujemo dolaze nam kao zaključak iz prošlih iskustava. Uglavnom uverenje “izvlačimo” iz loših iskustava, tako da ako neko kaže da NIKAD nema ovo ili ono, on jednostavno “zaboravlja” da nije da baš nikad nema…Kad bismo tu osobu prisilili na nekoj spravi za mučenje da razmisli, verovatno bi našla i neki primer da to nije baš tako loše UVEK bilo…
Važno je ovde napomenuti da mi ljudska bića imamo i jedinstvenu mogućnost, takoreći prirodnu “veštinu”, da uspešno nađemo sve potrebne “dokaze” u prilog loših uverenja (predviđanja): što više dokaza nađemo, to smo uvereniji da smo u pravu u vezi svoje loše sreće.
I onda, s tim uverenjem, idemo u sledeći poduhvat: ako mislimo da nešto nećemo ionako uspeti, to što mislimo utiče onda na to šta preduzimamo po pitanju toga nečega, samim tim direktno utičući na ishod – dokazujući nam uspešno da to ionako nije moglo. I tako u krug. To je samoostvarujuće proročanstvo gde smo sami sebi najveći neprijatelj.
Dobra vest ? Uverenja možemo promeniti.