Kad smo u zoni komfora živimo na auto-pilotu: sigurni smo, opušteni, ušuškani – ovo je zona u kojoj je najlakše biti, očigledno. A onda shvatimo da tu nešto nije u redu i da nešto nedostaje ali ne znamo šta tačno. Guess what ? To često znači da smo “prerasli” sadašnju zonu i da je vreme da se možda pomerimo za koji korak unapred. Pet pitanja:
- Kad ste zadnji put probali nešto novo ? (Juče popodne, hvala na pitanju)
- Koliko trenutno učite i napredujete? (Svakoga dana u svakom pogledu…)
- Osećate li da radite previše ili premalo ? (Taman toliko da znam da sam jako vredna a da, opet, imam vremena za sve što volim)
- Kad ste zadnji put rizikovali ? (Juče popodne, hvala na pitanju)
- Osećate li (“u stomaku”) da je vreme za promenu ? (Meni ? Ne. Ja svoju promenu još uvek živim.)
Na skali od -5 do +5 napišemo koliko nam je udobno sad ( gde je -5 jako neudobno a +5 zona totalne dremke).
Onda, ako još uvek čitate, znači da ipak možda ponešto ne štima u vašoj udobnoj fotelji. Pa da idem ja dalje sa nekomfornim pitanjima.
Šta sve odlažemo jer nam je na neki način neprijatno, neudobno? To može biti vreme samo za nas, odlazak na odmor, odluka koja nama donosi nešto dobro ali će nekoga drugoga razočarati, otpočinjanje nekog hobija ili nove aktivnosti, napuštanje nečega što više nije dobro za nas (posao, veza, navika…).
Šta se, po pitanju tih stvari može uraditi sad odmah, ili ako ne sad odmah onda – kad ? Kad nam se nešto čini (obično i jeste) kao baš krupna stvar, onda je korisno svaki dan uraditi nešto malo, ali baš malo u tom pravcu. Jer su sitne promene na dnevnom nivou one koje prave tu ogromnu razliku na duže staze. To svi znamo.
Koja korist od malih koraka ? Osećaćemo se dobro jer se “pomeramo” ka nečemu, a osećaj koji imamo kad nam nešto što odlažemo “stoji nad glavom” će nestati.
Zapamtite da osećaj nelagodnosti (ne-komfora) znači da učimo i napredujemo. Uvek i bez izuzetka.