Coaching je veština komunikacije i postavljanja „pametnih“ pitanja kojom se postiže da se ambiciozni, i već uspešni ljudi osećaju bolje i postignu još mnogo više – kako u poslovnom tako i u privatnom okruženju.
Razlika između coaching-a i psihoterapije je dakle ta što:
- psihoterapija ide u prošlost, baveći se time zašto se plašite pasa – na primer – šta je do toga dovelo, a coaching ima tehnike kojima se taj strah može neutralisati, bez obzira na poreklo. Coaching je, dakle, results-oriented aktivnost, vrlo egzaktna i merljiva u pogledu rezultata koji se postižu. To znači da na početku saradnje (ne manje od pet vezanih sesija) dogovorite krajnji ishod procesa: kako ćete znati da je coaching postigao rezultat, tj. kako ćete se tačno ponašati/govoriti/šta ćete (u)raditi. Ukoliko nije postignuto dogovoreno, novac se vraća, jer je taj novac samo depozit do kraja zadnje dogovorene sesije i nakon provere ishoda saradnje.
- S druge strane, i coach će da proceni da li ćete vi „odraditi svoju polovinu posla“i eventualno odbiti saradnju sa vama, što je takođe njegovo pravo. Ovo iz razloga što ponekad ljudi hoće i da „plate“ svoje izgovore – nekome, naime, nije problem ni da izdvoji novac da bi „dokazao“ sebi da se, eto, ništa i ne može učiniti. A pošto se uvek može nešto učiniti, takve klijente nije tako teško prepoznati. Kod psihoterapeuta se, s druge strane, može ići jako dugo, a da se ništa vidljivo i merljivo ne promeni, što je u redu, ali za coaching je to potpuno neprihvatljivo.
- Psihoterapeutu morate reći svoje privatne misli/strahove/postupke da bi se nešto postiglo – dok u coachingu nije neophodno da dobar coach zna bilo šta od tog „sadržaja“ da bi Vam pomogao da odete tamo gde ste naumili da stignete.
- Coaching pomaže da se postave ciljevi, odredi pravac, poboljša ono što je već dobro, reši dotle „nerešivo“ i sl. a sve to je zasluga klijenta, jer coaching je skup tehnika dizajniranih da se „na površinu izvuče“ zakopano blago („a-ha momenti“) svakog od nas.
Dakle, coaching nije za svakoga, kao što ni jedan dobar coach ne radi sa svakim, s dobrim razlogom. Zato je važno prethodno upoznavanje, razgovor, slušanje osobe jer – dok razgovaramo s nekim, dok slušamo nekoga dok govori, naša podsvest hvata “signale” koji izmiču logici, tj. svesnom. Tako nastaje onaj “osećaj” u vezi neke osobe – u vezi njenih kompetencija, energije i namera, koji treba slušati. Uvek.