•„…svi mi posedujemo neverovatnu mogućnost učenja stvari velikom brzinom, bez obzira na godine. To je dobra vest. Loša vest je da podjednako brzo usvajamo loše stvari kao i dobre.“ – R. Bandler
Problem nije u tome da je teško učiti – problem je što se uči isuviše brzo. Setimo se straha koji imamo od nečega – teško da ćete ikada videti situaciju gde osoba koja se boji pauka ponekad „zaboravi“ da ga se boji. Nema šanse. Ako posmatramo kroz prizmu učenja, strah je neverovatno dobar primer. Čega god da se jako plašimo, nastalo je tako što nam se loše iskustvo u većini slučajeva desilo samo jednom – i to je dovoljno da „naučimo“ i nikad više ne zaboravimo da se toga plašimo. Nekih stvari se čak plašimo a da se nikada nisu ni desile. Ljudi uče brže od bilo kojeg računara.
Sad kad sve ovo znamo, važno je znati usmeriti svoju sposobnost učenja tako da imamo više kontrole nad naučenim (control freaks, molim i drugi put! ) . I promeniti sećanja daljinskim upravljačem, ovako:
Probajte zamisliti neku lepu uspomenu, lep događaj koji u vama izaziva dobre emocije , tako da pred očima imate vrlo živu sliku, kao da se tog momenta dešava.
Dok „gledate“ sliku tog događaja (zatvorite oči ako vam je lakše da „vidite“ tu situaciju) pokušajte da, kao daljinskim, menjate količinu svetlosti na slici i videćete kako se osećanja sada menjaju u zavisnosti od osvetljenosti te slike. Što je zatamnjenija i zamagljenija – to su osećanja vezana za taj događaj manje intenzivna. Kod većine ljudi su osećanja jača što je slika koju imaju u glavi svetlija. Možete neku neprijatnu sliku i povećati toliko da postane smešno velika i besmislena i tako izgubi svoju „oštricu“, udaljiti je, da postane mala – kao kad udaljavate TV u krajnji ugao sobe, zatim je zamagliti tako da se “radnja” jedva nazire i slično – isprobavajte šta god funkcioniše kod vas i to primenite.
Nije ovo ništa novo i nepoznato – svi ponekad kažemo kako je neko nešto „uveličao“ ili „naduvao“tako da deluje važnije nego što jeste, je li tako ? To je zapravo tačan opis kako mozak daje na značaju stvarima u zavisnosti od slike koju ima.
Ljudi uglavnom puštaju da im slike raznih događaja dolaze i odlaze kako hoće, malo ko zna da može – ako im već ne može zabraniti da dolaze – promeniti i smanjiti osećanja koja imaju svaki put kad im nešto dođe u sećanje. Na gore opisan način.
Smanjite tim slikama ton i jasnoću i blizinu, i gledajte šta se događa sledeći put kad se „vrate“ ! Naravno, radite to sa slikama neprijatnih događaja, onih koje ponekad ne možete sebi da „izbijete iz glave“.
One lepe povećajte i posvetlite – i vraćajte film kad god vam se pruži prilika.